Istorija

Knez Miloš Obrenović, lepo dočekan i ugošćen od vrbičkog paroha i prote bukovičkog Milana Savića je 17. jula 1859. godine izdao pismeni dekret o podizanju crkve “Sveti Aranđel” i promeni imena Vrbica u Aranđelovac. I tako poslednjih, još malo, 150 godina.

Početak

Naselja u okolini Aranđelovca datiraju od praistorije a dokaze za to nam pruža pećina Risovača i nalazište keramike u selu Banja. Postojanje naselja u rimsko doba potvrđuju pronađen rimski novac u selima Misača i Banja kao i novac Maksimilijana Romulusa nađen u zemljanoj posudi na teritoriji današnjeg grada.

Srednji vek ostavio je više podataka jer je ovaj kraj postao presek tada važnih saobraćajnica: transverzalnog puta koji je od Morave preko Rudnika vodio ka Jadranskom moru i beogradskog druma prema Zapadnoj Moravi. Među pisanim podacima iz tog vremena najznačajniji su oni o poslednjem srpskom despotu Pavlu Bakiću, da je živeo na planini Venčac i da je 1525. god. sa većom grupom žitelja prešao u Ugarsku.

Turska vladavina, ustanci

Krajem 14. i početkom 15. veka Turci su prodrli i u Šumadiju, čije su guste šume pružale zaštitu od turskih napada proređenom stanovništvu, koje se povlačilo sve dublje ka Bukulji i Venčacu. Posle velike seobe Srba 1690. godine naselja ovog kraja su skoro potpuno opustela, što je ostalo tako sve do austrijske okupacije (1718-1739). U mnogim sukobima i borbama 1804-1813 god. istakli su se ustanici iz Vrbice i okolnih sela, kao najpouzdaniji Karađorđevi ljudi i borci.

U vreme drugog srpskog ustanka Vrbica ima 205 kuća i 1162 stanovnika. Kako zemlje ima, sve je više doseljenika. 1837. Knjaz Miloš donosi uredbu o ušoravanju Vrbice. Seljaci nerado silaze u šor, ali se vremenom oformilo drumsko naselje Vrbica koje posle 22 godine dobija novo ime, Aranđelovac.

Razvoj Aranđelovca i dvadeseti vek

Do kraja prvog svetskog rata Aranđelovac se razvijao uporedo sa razvojem banje koju je Knjaz Miloš posebno voleo i tu ljubav preneo i na sina.  Zahvaljujući zauzimanju Kneza Mihaila, Bukovička banja je uređivana po ugledu na zapadne banje pa je skoro 40 godina bila najotmenija i najpoznatija u Srbiji. Banja uslovljava razvoj grada u političkom, arhitektonskom i prostornom smislu.

Balkanski ratovi, kao i I i II Svetski rat, doneli su uspavanom gradu stradanja i patnju. Uprkos težini posleratnih godina između dva svetska rata Aranđelovac je dobio električnu struju, vodovod, Gimnaziju, KUD “Abrašević”, Sokolski dom, šah-klub…

Spoj tri velika prirodna bogatstva: vode, mermera i gline uslovljava da se u Aranđelovcu u vreme posleratne obnove zemlje grade fabrike za preradu mineralne vode, vađenje mermera, izradu šamotnih opeka i elektroporcelana. Turistički značaj raste izgradnjom puteva, uređenjem parka i povezivanjem sa Bukuljom. Grad se naseljava i širi, povećava se broj osnovnih i srednjih škola.

Na kraju dvadesetog veka opština Aranđelovac ima oko 48.000 stanovnika (23.000 u gradu, 25.000 u okolnim selima), 5 osnovnih, 3 srednje škole i nižu mužičku školu, 130 godina staru biblioteku, Muzej, Smotru umetnosti “Mermer i zvuci”, Centar za kulturu i obrazovanje, sportski centar sa velikim brojem klubova koji u njemu treniraju, velik broj ugostiteljskih objekata, malih preduzeća i još mnogo toga.